Za mnoge religije tijelo nije samo sveti prostor, već i utjelovljuje središnji element čovjekove zajednice sa Bogom. Drugim riječima, tijelo je svojstvo božanskog prepušten nama da se brinemo o njemu i natjeramo ga da nas prati toda la vida.
Za jevrejsku tradiciju, na primjer, ovaj koncept je toliko fundamentalan da pokušaj pokušaja vlastitog životaili Oštećenje nečijeg tijela jedna je od tri stvari koje vjernik nikada ne može učinitiNi s izgovorom da se čuva od veće štete po svoje postojanje ili integritet (druga dva su: nijekanje Boga i strogo zabranjeni seksualni odnosi, na primjer, između braće).
Za one od nas koji smo imali sreću da to vidimo svojim očima, sve što je rečeno u vezi božanstva tela postaje jasno kada razmišljamo o sjajno Mikelanđelovo delo na freskama oslikanim u Sikstinskoj kapeli.
Pišem ovo i živo se sjećam veličanstvena slika Boga koji dodiruje vrhovima svojih prstiju Adamovi prsti, koji u tom dodiru simboliziraju čudo stvaranja.
Muškarci i žene našeg vremena nekažnjeno osciliraju između razmatranja telo još jedno od naše imovine, kao da je komad odeće (nosim ga, smeta mi, modifikujem ga, koristim ga kao mamac, udicu ili mamac) i kreni dalje od toga olimpijski (Zaboravljam, povrijedim, uništavam, prezirem).
Tekst izdvojen iz knjige Put duhovnosti je zabio Jorge Bucay.
U našem današnjem društvu bitno je razmisliti o važnosti brige o tijelu ne samo iz fizičke perspektive, već i iz duhovne perspektive. Ovaj holistički pristup nam omogućava da prepoznamo tijelo kao sredstvo za božansko iskustvo i hram koji zaslužuje poštovanje. Isto tako, ključno je razumjeti da odnos koji imamo sa svojim tijelom direktno utječe na naše mentalno i emocionalno zdravlje. Pažnja i ljubav prema našem tijelu njeguju stanje blagostanja, pomažući nam da prevaziđemo tenzije i poteškoće svakodnevnog života. Duhovnost, kada se integriše sa prepoznavanjem tela kao svetog, daje nam širu perspektivu našeg postojanja. Promoviranje brige o sebi i poštovanja naših tijela može nas dovesti do punijeg i uravnoteženijeg života.