To je nešto uobičajeno i bez obzira koliko je uobičajeno, mi se na njega ne naviknemo: svaki dan naši pisani dnevnici objavljuju između 20 i 30 nekrologa ljudi koji su umrli u Navari, u Pamploni. Neka znamo, tuđa prezimena su nam poznata i mnogo puta su neka iz našeg komšiluka, našeg okruženja, naše porodice...
Ljudi umiru, ali ne umiru samo drugi, jednog dana ćemo doći na red, i tog dana ćemo biti dio onih koji osuđuju narod da smo prestali živjeti. Kakvu muku stvara za nas samo razmišljanje o tome! Ali to je istina. Neki čitaoci će prestati da čitaju ovaj članak i propustiće važnu priliku da razmisle o smrti jedne, o sebi; Kao što se dešava drugima, kad-tad će i na nas doći red.
Dobro je to imati na umu i ne zaboraviti, ali uz mirno, sa mirom i spokojem. Ovo je gotovo, a bitno je da stiže bez žaljenja i "punih ruku dobrih stvari i ličnog zadovoljstva".
Ljudski odnos sa smrću
Teško prihvaćamo ovu činjenicu smrti, kao da nam je imenovanje dolazilo ranije, i zato niko o tome ne priča. To je kulturološki tabu: jedni kucaju u drvo, drugi kažu "molim te, promijenimo temu"; a mnogi u svojoj privatnosti vide starost onih koji su danas umrli i kažu sebi: "Stariji je od mene, normalno je da umre", "Istih godina je kao ja!..." i, dobijemo knedlu u grlu. Samo u intimnosti ritualiziramo činjenicu svaki put kada čitamo novine.
Mnogi smrt pretvaraju u negativnu opsesiju. Kao da ne razmišljam o tome, nikada ne bi došlo, ili obrnuto: razmišljajući sve više i više - opsesija - odgurnem ga od sebe i riješim ga se. Ovom temom u kulturi su se bavile amblematične ličnosti kao npr buda ili Dalija, koji je izjavio: "Sve manje se bojim smrti, jer ću imati katoličku vjeru i vjerovati u besmrtnost duše."
Kulturne i filozofske perspektive
Tema smrti i besmrtnosti se bavila raznim filozofijama, religijama i kulturama kroz istoriju. Određene kulture su život i smrt doživljavale kao dvije strane istog novčića. Na primjer, stoici su smatrali da je priprema za smrt vrhunac umjetnosti življenja, što se ogleda u njihovom motu: "memento mori", što znači "zapamti da ćeš umrijeti."
Epikur je, s druge strane, izrazio: "Dok jesmo, smrt nije, a kada je smrt, mi nismo." Ova filozofija razbija tabu i postavlja sigurnost smrti na periferiju našeg svakodnevnog života, omogućavajući nam da živimo potpunije.
Kako naša vjerovanja utiču
Vjerovanja značajno utiču na našu percepciju smrti. Za one koji vjeruju u zagrobni život, kao što su kršćani, smrt nije kraj, već prijelaz u vječni život. Prema ovoj perspektivi, stiče se "kućica na nebu bez hipoteka i kredita, sa malom baštom i rekom tamo, da je sreća potpuna".
Međutim, ova uvjerenja su također bila predmet kritike. Ludwig Feuerbach, u svom djelu "Misli o smrti i besmrtnosti", tvrdi da besmrtnost ne pripada pojedincu, već vrsti; da ljudsko dostojanstvo leži u prihvatanju naše konačnosti i u traženju večnog u kolektivnoj ljudskosti. Ove ideje odražavaju više sekularnom i humanističkom.
Smrt u svakodnevnom životu
Smrt također igra ulogu u tome kako doživljavamo svakodnevne dane. Čitanje osmrtnica, na primjer, povezuje nas s beskonačnim ciklusom života i smrti, podsjećajući nas na našu zajedničku ljudskost. Zanimljiva anegdota govori o tome kako je čovjek skupljao osmrtnice mlađih od sebe kao ritual da se ponovo potvrdi u životu.
Drugim riječima, smrt je stalni podsjetnik da su naši postupci i emocije ograničeni, a to nas može motivirati da pretvoriti naše obične dane u nešto značajno.
Naučna perspektiva
Sa naučne tačke gledišta, smrt je nepovratni prestanak vitalnih funkcija. Ovaj pristup, iako pragmatičniji, otvara i filozofske debate o etici produženog života i mogućnostima prevladavanja smrti putem tehnološkog napretka, kao što je kriogenika ili umjetna inteligencija.
Iako ove ideje mogu izgledati futuristički, one predstavljaju jasan pokušaj da se pomiri smrt sa nezasitnom ljudskom radoznalošću i ambicijom. Može li nauka preobraziti naš pogled na smrt i besmrtnost?
Smrt je jedini događaj koji ćemo svi doživjeti, ali i onaj o kojem najviše izbjegavamo pričati. Usvajanjem perspektive koja integrira kulturnu, filozofsku i naučnu dimenziju, možemo je ne samo prihvatiti, već i živjeti potpunije, sa mirnim srcem i umom.